Jennifer Ashley – biografija i intervju
Autorica koja stvara u nekoliko književnih žanrova i pod nekoliko spisateljskih imena, hrvatskim je čitateljima poznata pod imenom Jennifer Ashley (njezini pseudonimi su Ashley Gardner, Allyson James, Laurien Gardner).

Dosad je napisala ukupno 83 romana i novela, s kojima se nekoliko puta popela na ljestvice najprodavanijih autora New York Timesa i USA Todaya te osvojila brojne književne nagrade poput RITA-e, Golden Quilla, RT Reviewer’s Choicea i Prisme.

Proputovala je duž i poprijeko Europe i Azije, plovila teretnim brodom iz San Francisca u Japan, i napokon se skrasila sa suprugom i mačkom na jugozapadu SAD-a odakle radi na svojim romanima i brojnim hobijima poput kuhanja, planinarenja, sviranja flaute i klavira, slikanja te izrađivanja kućica za lutke.

Njezini romani prevedeni su na francuski, njemački, španjolski, nizozemski, norveški, mađarski, talijanski i tajlandski, a hrvatski čitatelji upoznali su ju preko romana o nevjerojatnom i nadasve originalnom lordu Ianu, glavnom liku iz romana “Ludilo lorda Iana Mackenzieja”.

Intervju

1. Što vas je potaknulo da pišete o jednom od najintrigantnijih likova u povijesnim ljubavnim romanima, liku lorda Iana, osobi s Aspergerovim sindromom?

Pisala sam o Ianu kao o osobi s Aspergeovim sindromom jer me zanimalo kako bi se osoba nosila s tim poremećajem u doba dok autizam još nije bio prepoznat. S autizmom se vrlo teško nositi i u današnje doba, a kako li je tek bilo u viktorijanskoj Engleskoj, u doba kada su se psihologija i psihijatrija tek počele razvijati (psihologija se smatrala granom filozofije). Puno sam istraživala Aspergerov sindrom, a neke od činjenica koje sam saznala slomile su mi srce.

No kako sam došla na ideju samog Iana? Jednostavno mi je ušetao u misli (zapravo mi je cijela njegova obitelj samo ušetala u misli) točno takav kakav jest. Trebala sam ga dugo vremena promatrati prije nego sam shvatila da pati od autizma, a onda sam trebala početi istraživati. Nisam ga mogla izbaciti iz glave, i pomislila sam – ako ga ja ne mogu izbaciti iz glave, možda neće moći ni drugi ljudi. Zbog toga se njegov lik vraća i u drugim romanima. Sve je to njegova krivnja 😉

2. Je li bilo teško istraživati autizam u doba viktorijanske ere, s obzirom na to da i danas postoje brojne poteškoće u shvaćanju tog poremećaja?

To je zaista bio izazov. Puno sam istraživala o tome kako se u viktorijansko doba odnosilo prema mentalnim poremećajima. Psihijatrija i psihologija tek su se počele razvijati. Zakoni su bili iznenađujuće blagi prema osobama s takvim poremećajima, no nije bilo moguće nekog rođaka samo tako proglasiti ludim kako biste se dočepali željenog nasljedstva. Ljudi koji su se smatrali ludima bili su podvrgnuti testiranjima pred komisijom. Ian se, nažalost, morao nositi i s ocem koji ga je zlostavljao. Istraživala sam podosta i o Aspergerov sindrom kakvog poznajemo danas pa sam iskoristila sve pronađene informacije. Definitivno je bilo zanimljivo.

3. Vjerujete li u srodne duše?

Svakako! Mislim da za svakoga postoji netko, samo moramo biti dovoljno strpljivi. Ja sam se vjenčala sa svojom.

4. Koje su dobre, a koje loše strane bivanja autorom?

Dobra strana je ta što ne moram ustati u cik zore i provesti pola jutra u prometnoj gužvi kako bih stigla do zgrade gdje bih sjedila za stolom s još desetak ljudi i radila što mi netko drugi kaže da radim.
Loša strana je što sam se morala odreći puno toga (rođendani, izlasci, slobodno vrijeme, hobiji…) kako bih mogla završiti knjigu do roka koji mi je zadan. Pišem, spavam, jedem (dok pišem), odem u kupaonicu i to je sve što radim.

5. Izgleda li vaš život sada kao što ste zamišljali da će izgledati prije nego što ste postali afirmirana autorica?

Volim biti autoricom, a pogotovo sada kad od toga mogu živjeti. Nikada se ne bih mogla usredotočiti kao što to sada činim da sam morala raditi još nekakav posao (strašno se divim autorima koji to mogu). Nekada nisam mislila da će mi to što sam afirmirani autor oduzimati toliko puno vremena. Rijetko imam slobodnih dana (nisu mi slobodni niti vikendi, niti praznici, rođendani, Valentinovo…). No oduvijek sam voljela pisati i plan mi je uvijek bio da jednog dana živim od pisanja, tako da mi je drago da sam uspjela u tome. Nema ništa glamurozno u pisanju, no ipak je prekrasno.

6. Kada ste shvatili da želite biti autorica?

Kad mi je bilo osam godina. Shvatila sam da su knjige izmišljene i zapisane priče. Ja sam svako malo izmišljala svoje priče pa ih glumila u igri s lutkama ili zamišljenim prijateljima. Počela sam ih zapisivati i tako učila o pisanju. Kad mi je bilo trinaest, mama mi je dala knjigu “The Writers’ Handbook” koja je bila puna eseja o različitim aspektima pisanja, informacija o izdavačima i objašnjenjima o slanju rukopisa. Onda sam shvatila: “Oh, pa to je stvarno! Ljudi zaista rade na tome; ne sjede i ne čekaju da ih netko otkrije.” Od tog trenutka nadalje nastavila sam istraživati tržište i usporedno s time pisala sam priče koje volim.

7. Koji vam je omiljeni lik od svih koje ste stvorili?

Joj, to je teško reći. Naravno, volim Iana Mackenziea, no volim i svu njegovu braću, njegovog nećaka Daniela, i pretke Malcolma i njegovu braću. Ima nešto u tim Mackenziema. Ali jednako tako volim i likove iz svojih paranormalnih romana.

8. Što vas inspirira na stvaranje vaših romana?

Obično me inspiriraju likovi. “Upoznam” te ljude koji mi ušetaju u misli i poželim saznati više o njima. Zato ih gurnem u nekakvu scenu i gledam što će učiniti. Tako se knjiga razvija, a ja usput učim o njima. Točno je tako nastala obitelj Mackenzie. Obožavam upoznavati nove likove!

9. Imate li neki savjet koji biste željeli podijeliti s mladim autorima?

Čitajte koliko god možete, sve žanrove, a ne samo onaj u kojem želite pisati. To će vam omogućiti svježu perspektivu i otvoriti vam nove mogućnosti za usmjeravanje vaše priče.
Pišite cijelo vrijeme. Svaki dan. Neka vam to postane navika.
Nemojte odustati. Napisati i objaviti knjigu je težak posao i teško je zadržati motivaciju kad se susrećete s neuspjesima. Ne dajte ničemu da vas zaustavi. Nikada.

X