Nekoliko povijesnih zanimljivosti iz doba princa namjesnika (1. dio)
Povijesne ljubavne romane volimo i zato što nam osim romantične priče, zabave i opuštanja pružaju priliku da ponešto naučimo o povijesnim ličnostima i zbivanja te se upoznamo s nekadašnjim načinom života, običajima i modom. Evo nekoliko crtica o pojmovima i ličnostima na koje ćete nailaziti u našim knjigama.
Philip Astley

PHILIP ASTLEY

U romanu U prinčevoj postelji spominje se Philip Astley u čijem se čuvenom londonskom amfiteatru odvija dio radnje (vrlo važan i uzbudljiv dio!) ovog romana Sabrine Jeffries, vremenski smještenog na početak 19. stoljeća. Jeste li znali da se baš njega smatra ocem današnjeg modernog cirkusa? Prvi moderni cirkusi imali su isključivo točke s konjima, no Astley je krajem 18. stoljeća (kako bi bio bolji od konkurencije) u pauzama dodao i žonglere, akrobate koji su hodali po užetu te nastupe pasa i klauna. Tako je, a da to nije ni znao, postavio temelje onomu što se danas smatra modernim cirkusom.

GRETNA GREEN

U našim ćete romanima često nailaziti na škotsko selo Gretnu Green. Ono je još i danas poznato po vjenčanjima kojih se održi otprilike 5000 godišnje. Postalo je popularno krajem 18. stoljeća kad je u Engleskoj na snagu stupio Zakon o braku lorda Hardwickea koji je propisivao da otac može zabraniti brak maloljetnika (tada su to bile osobe mlađe od 21 godinu). Kako se taj zakon nije primjenjivao u Škotskoj, mnogi su engleski parovi bježali u to seoce da bi se vjenčali usprkos protivljenju obitelji, ili da bi ubrzali kompliciranu englesku birokratsku proceduru koja je zahtijevala duge zaruke. U svakom slučaju, brakovi sklopljeni u Gretni Green smatrali su se skandaloznima, što naravno nimalo nije smetalo likovima poput protagonista naših vrućih romana.

Laundanum

LAUDANUM

Čitajući naše, a i ostale povijesne romane, vjerojatno ste opazili kako su liječnici ili ljekarnici pacijentima često protiv bolova propisivali laudanum. To je zapravo bila tinktura opijuma, čiju je medicinsku uporabu u Europi u 16. stoljeću popularizirao slavni švicarski ljekarnik i alkemičar Paracelsus, razvivši taj preparat i nazvavši ga laudanum po latinskoj riječi laudare (slaviti, veličati, hvaliti).

Isprva je sadržavao smvrljene bisere i jantar, a kasnije se taj naziv odnosio općenito na tinkturu bilo čistog opijuma u alkoholu, bilo pomiješanog s raznim dodatnim tvarima. Moglo bi se reći da je bio najpopularniji medicinski pripravak svoga doba. Prodavao se kao lijek za razne bolesti, a do 19. stoljeća (u kojem je bio osobito popularan među pripadnicima više klase) se primjenjivao kod gotovo svih zdravstvenih tegoba, od meningitisa i menstrualnih grčeva, pa do žute groznice i dječje nesanice. Vrlo se često koristio kod liječenja djece. Navodno je olakšavao bol pri izbijanju prvih zuba, crijevne probleme, nadutost i grčeve. Čak su ga reklamirali i kao “spasitelja novorođenčadi”. No ovaj “lijek” nije bio ništa drugo doli obična opasna droga sa strašnim nuspojavama, kao što su ovisnost, zatvor, svrbež i poteškoće s disanjem. Među ostalima, koristili su ga i Frederic Chopin, John Keats, Friedrich Schiller, Henry David Thoreau, a pojavljuje se i u umjetničkim djelima – na jednoj od 6 slika iz niza Marriage a la Mode britanskog slikara Williama Hogartha grofica počini samoubojstvo popivši bočicu laudanuma. Zanimljivo je da se tinkture opijuma i danas koriste u SAD-u i Velikoj Britaniji, no više se ne nazivaju laudanum.

X