Rođena je u Texasu 1979. godine. Diplomirala je socijalni rad, a nekoliko je godina radila u struci, prije nego što se intenzivno počela baviti pisanjem.
Godine 2011. započela je s pisanjem svojeg prvog romana “Slammed” koji je bez većih ambicija objavila u vlastitoj nakladi, no stvari su krenule u boljem i posve neočekivanom smjeru nakon što je roman s pet zvjezdica ocijenila poznata blogerica Maryse Black. Ubrzo nakon toga i “Slammed” i njegov nastavak našli su se na ljestvici najprodavanijih romana New York Timesa.
Sama Colleen Hoover priznaje da mrzi biografije, što je vjerojatno razlog zašto su podaci dostupni o njezinom životu toliko šturi. Njezina majka bila joj je glavna podrška na samim začecima njezine karijere, a na pisanje prvog romana potaknule su je riječi pjesme Avett Brothersa. Obajvljivanje romana “Slammed” financirala je sama, no malo je reći da su danas izdavači ti koji se bore za njezinu pažnju.
Colleen Hover mnogi smatraju začetnicom takozvanog new adult žanra s protagonistima između 18 i 30 godina, a koji tematski obrađuje teme s kojima se osobe tih generacija mogu poistovjetiti. Razdoblje je to između adolescencije i odrasle dobi u kojem mlade muče problemi poput potrage za vlastitim identitetom i mjestom u svijetu, prve ljubavi, odlazak na fakultet ili napuštanje roditeljskog doma te pronalazak prvog zaposlenja.
Naklada Neptun dosad je izdala roman “Opasna ljubav”, koji je dostupan od Interlibera 2016., dok za ovogodišnji sajam knjiga priprema naslov kojim je CoHo 2016. osvojila titulu najboljeg ljubavnog romana godine na platformi za ljubitelje čitanja, Goodreadsu. Roman “It Ends With Us” bit će dostupan pod naslovom “Priča završava s nama”, a osim ljubavne priče dubokih emocija čitatelje će razveseliti saznanje da ovaj roman sadrži autobiografske detalje iz života autorice.
U nastavku vam donosimo intervju s CoHo u kojem otkriva razmišljanja o vlastitim romanima i odgovara na pitanja koja zanimaju svakog okorjelog obožavatelja – o njihovoj tematici i motivima, otkriva zanimljive sitnice o sebi, te ponešto o nastavku će uskoro biti objavljen “Priča završava s nama”.
Intervju
1. Na koji način dolazite do ideje? Počnete li od nekog detalja poput naslova ili imena nekog lika ili od samog početka u glavi imate cijelu priču?
Obično počnem od nekakvog detalja koji onda krenem razrađivati. Najčešće zamislim jedan lik i zaplet pa ostalo samo nadograđujem. Treba mi šest mjeseci vremena samo za razmišljanje o knjizi prije nego što uopće počnem planirati i pisati.
2. Često vas se naziva majkom new adult žanra, no vi osobno tvrdite da vaša djela nisu nastala s namjerom da izmislite žanr koji dosad nije postojao. Kao prilično nova osoba u književnom svijetu, kojim biste riječima opisali svoj opus?
To je odlično pitanje, a ja sam najgora osoba koja može na njega odgovoriti! Ljudi koje upoznajem uvijek me pitaju o čemu se radi u mojim knjiga. Ja uvijek oklijevam reći da su to ljubavni romani, jer unatoč tome što ljubavna priča igra važnu ulogu u svim mojim knjigama, ona ni u jednom slučaju nije poanta. Običavam govoriti da se u mojim knjigama radi o životu. O njegovoj zabavnoj strani, ružnoj strani, emocionalnoj strani. Pišem o prijateljima i obitelji, te ljudima u njihovim formativnim godinama. Posebno mi je teško opisati svoje pojedinačne romane, a da pritom ne otkrijem previše o zapletu jer zaplet mijenja cijeli tijek radnje.
3. Koji su vaši skriveni talenti koji bi mogli iznenaditi vaše čitatelje? Vaši najveći strahovi? I ne tako tajni detalji koje biste željeli podijeliti s nama?
Nekoliko sam godina učila svirati klavir i volim pjevati. Nisam baš dobra ni u jednome od toga, no imam veliku strast prema glazbi. Strašno se bojim uljeza i u posljednje sam vrijeme opsjednuta sigurnosnim sustavima. Odrasla sam u domu na kojemu na vratima nisu postojale brave tako da se nekada nisam toga bojala. To je novootkriveni strah, a vjerojatno je povezan s time da više nisam anonimna i imam djecu. U kući i izvan nje imamo kamere, kao i u svakoj prostoriji. Imamo skrivene alarme svuda uokolo, uključujući vrata i prozore. I ne bojim se još toliko ljudskih uljeza koliko se bojim vanzemaljaca. Najozbiljnije vam govorim.
4. Koji je za vas bio najuzbudljiviji dio objave romana “Priča završava s nama”?
Najuzbudljiviji dio cijele stvari bio je vidjeti da su čitatelji pozitivno prihvatili sam roman. Bilo mi je teško pisati ga, unijela sam mnogo sebe u njega i bila sam spremna na najgore, a na kraju je ispalo prekrasno iskustvo.
5. Kada ste odlučili napisati ovaj roman?
Nemam pojma. Mislim da mi je ideja pala napamet prije nekoliko godina, ali nisam bila spremna upustiti se u tu temu. Na kraju sam počela pisati u vrijeme kad je jedna druga moja knjiga bila objavljena i u tom trenutku bilo je pravo vrijeme. Ponekad dobijem ideje, ali ih gurnem nekamo u stražnji dio mozga na nekoliko godina dok ne postanem spremna za njih.
6. Kada biste ovu knjigu trebali opisati jednom pjesmom, koja bi to bila?
Postoji bend pod nazivom Manchester Orchestra, ne znam jeste li čuli za njih. Imaju pjesmu čijeg se imena trenutno ne mogu sjetiti, a ja sam je imala na CD-u jer nije bila dostupna na internetu, i tako sam ju cijelo vrijeme puštala. To je bila jedina pjesma na tom CD-u i svirala bi svaki puta kad bismo sjeli u auto i djeci je već bilo muka od nje. Nakon izlaska knjige zamijenila sam taj auto za novi i zaboravila sam da je CD ostao unutra tako da su novi vlasnici vjerojatno oduševljeni. No mislim da se radilo o nekakvoj djevojci sa slomljenim krilima. Vjerujem da vam to nije ni od kakve pomoći.
7. Koju vam je scenu iz “Priča završava s nama” bilo najdraže pisati? Možete li nam to reći bez da nam ne otkrijete važne podatke?
Da, naravno. Neću vam ništa otkriti. Knjiga sadrži pokoji pogled u prošlost i najviše mi se sviđalo pisati o Lily kao tinejdžerici i njezinom prvom poljupcu. Mislim da je to bila moja najdraža scena.
8. Jeste li se bojali reakcije vaše majke kad ste od nje tražili odgovore koji su vam bili potrebni da napišete roman “Priča završava s nama”?
Ova knjiga sadrži puno događaja koji su se dogodili meni i njoj tako da vam ovim komentarom neću ništa odati. Mama i ja oduvijek smo bliske poput najboljih prijateljica i imamo vrlo otvoreni odnos pa nikad nije pokazala nikakvu reakciju iako sam joj postavljala neka prilično neugodna pitanja. Više me bilo strah što će reći nakon što pročita knjigu jer sam se bojala da nisam situaciju prikazala na pravi način. Ona je… teško mi je uopće razgovarati o tome jer ću se rasplakati, no njoj se knjiga jako svidjela.
9. Gledate li nakon ove knjige svojeg supruga drugačijim očima?
Ne, zato što sam svog supruga oduvijek cijenila. Ne mogu ni… on je najbolji čovjek na svijetu. Zajedno smo od moje šesnaeste godine, vjenčali smo se u Velikoj Britaniji i on je naprosto prekrasan.
10. Pišete li knjige s namjerom da rasplačete čitatelje?
Znate, nisam baš emocionalna osoba pa nikada ne znam hoće li netko plakati kad čita. Mislim da moji romani ispadnu toliko nabijeni emocijama jer nemam u potpunosti gotov plan. Uvijek dodajem još i još i često ne znam postaviti granicu pa ne mogu ni zaključiti hoće li nešto rasplakati drugu osobu. A to mi čak nije ni cilj. Inače ne plačem kad pišem knjigu, no plakala sam pišući ovu. Ne želim reći da sam sretna kad ljudi plaču dok čitaju moje knjige, ali da, zapravo sam sretna zbog toga, znate, jer volim znati da su nešto osjetili. No također mi se sviđa kad netko kaže da je bacio knjigu u zid. Važno mi je samo da ljudi nešto osjete kad čitaju, pa makar i ljutnju.
11. Koji vam je omiljeni lik od svih o kojima ste pisali?
Bez ikakave sumnje, Lily iz “Priča završava s nama.”
12. Inspiracija ste cijeloj skupini mlađih autora. Kako se osjećate zbog toga?
Nisam sigurna jesam li ja zaista inspiracija tim autorima. Ja mislim da samo radim ono što volim, imam puno sreće i uvijek pronađem dobro vrijeme za objavljivanje novog naslova. Ne osjećam se kao da sam bolja od nekoga ili kao da sam ja nešto učinila ispravno, a netko drugi pogrešno. Trudim se biti primjer svakomu tko se možda želi ugledati u mene, no u isto vrijeme želim samo ostati ja. Volim pomagati ljudima i novim piscima i voljela bih kad bih to mogla učiniti u istoj mjeri u kojoj sam mogla nekada kad sam imala više vremena. Inače se ne osjećam ni u kojoj mjeri drukčijom od ostalih autora.
